Dres Slobode je čast: Za njeg ne gine jedan ili dva igrača već cijela ekipa!

 

Sloboda je u nedjelju poražena u Vogošći i upisala četvrti poraz u bh. prvenstvu. No više što boli od poraza mnogobrojne navijače kluba je sramotan pristup većine igrača u crveno-crnom dresu. O tome kako se bori za dres kluba mogli su vidjeti kako to rade igrači Vogošće.

Borba, angažovanost i koncetracija kada je bila najpotrebnija uopšte nije postojala. Prije je to izgledalo kao ležernost, bezvoljnost i anemičnost  većine igrača tuzlanske ekipe.

Normalno je da su crveno-crni željeli pobjedu ali na onakav način ni do dostojanstvenog poraza se ne može lako doći! Pobjeda nikada neće doći sama od sebe.

Igrači imaju optimalne uslove kao malo koji sportski kolektiv u BiH. Mali je broj košarkaških klubova u regionu koji imaju uslove da samo mogu misliti o igri i ničemu više. Igrati za Slobodu je privilegija, klub iz grada gdje se živi za košarku, gdje publika decenijama čeka subotu u Mejdanu!

Težak je i neprocijenjiv Slobodin dres jer su u njemu “ginuli” mnogobrojni asovi, bacajući se preko reklama u tribine kako bi sa krvavim koljenima osvajali bodove boreći se za sebe, grad, klub i navijače.

Koji motiv treba većini igrača Slobode da ginu u njenom dresu, imaju optimalne uslove, najbolju košarkašku publiku, zar treba šta više da se baca na tribine i na glavu za Slobodu?

Voljni momenat, psihološke barijere i manjak samopuzdanja ne smije biti ni u primisli kada se nosi dres Slobode, koji je želja mnogih igrača da u njemu ginu u Mejdanu i drugim dvoranama!