Mirza Berbić: Od Kinđetove smrti ne slavim rođendane

  • 09/12/2015

Samo smrt može prekinuti velika prijateljstva. Jedno takvo, iskreno i neraskidivo, bilo je ono između Mirze Delibašića i Mirze Berbića. Odrasli su zajedno u Tuzli, dijelili su lijepe i nezaboravne trenutke, veselili se uspjesima. Zajedno su se školovali, zajedno su bili u sportu, igrali su fudbal, tenis, košarku… Naš sagovornik Mirza Berbić kaže da je sve počelo u jednom malom dvorištu u Tuzli.

Prvi koraci

– Svog dragog Kinđeta pamtit ću po mnogim stvarima, posebno iz najmlađih dana. Tada su počeli i naši prvi sportski koraci. Zanimljivo je da smo svi, pa i Mirza, prvo počeli igrati fudbal u jednom malom klubu, koji se zvao Polet. Bilo nam je divno. U Poletu je svako od nas tražio neki sportski identitet. Nakon toga, zajedno smo krenuli da treniramo tenis, jer su tereni od naših kuća bili udaljeni samo stotinjak metara. Tada je Teniski klub Sloboda bio jedan od najbolje organiziranih u bivšoj državi. Mirza je bio strašno nadaren za tenis, trenirao je tri-četiri godine. Sjećam se da me je pobijedio u finalu republičkog takmičenja – kaže Berbić o druženju s našim legendarnim košarkašem i sportistom stoljeća u Bosni i Hercegovini.

– Potom smo otišli u košarku. Prvi treneri bili su nam Anto Ramljak i Zdravko Dugonjić. Odmah su prepoznali Mirzin talent, a sve je počelo u sali Osnovne škole “Franjo Rezač”, danas “Kreka”. Zatim smo igrali za mlađe kategorije Slobode. Potom je Mirza stigao do reprezentacije Jugoslavije, a ja sam se posvetio suđenju – kaže Berbić te dodaje da je Delibašić “proveo mjesec-dva u beogradskom Partizanu”.

Strašan udarac

– Onda se vratio u Tuzlu i otišao u sarajevsku Bosnu. Zaista je bio veliki interes za njega. Nekako je u to vrijeme stigao i Boša Tanjević. Ostalo je historija. Zna se kakvim je koracima Bosna tada išla – rekao je Berbić.

Otkriva Berbić i jednu skoro nevjerovatnu činjenicu – da je rođen 8. decembra, na dan na koji je preminuo njegov prijatelj Kinđe.

– U posljednjih 13 godina i ne slavim rođendane sa porodicom. Ono, kad hoće, baš hoće. Kad sam tog 8. decembra 2001. čuo da je Mirza preminuo, skamenio sam se. Taj dan i datum za mene predstavljaju strašan udarac. Nema dana kada ne pomislim na Kinđeta. Drago mi je da sam imao sreću da poznajem njegovog brata i sve ostale prijatelje koje je Mirza povezao. Radujem se nezaboravnim trenucima, lijepim uspomenama bez obzira na to što me ponekada znaju opteretiti, posebno na Kinđetovu godišnjicu smrti – kazao je Berbić.

Igrao i rukomet

– Kinđe je neko vrijeme za Gimnaziju igrao i rukomet na školskim prvenstvima – kaže Berbić te otkriva da je Delibašić u djetinjstvu bio “neprikosnoven u igri klikerima”.

Nadimak iz Tuzle

Berbić kaže da je Delibašić nadimak Kinđe dobio u Tuzli, ali se ne sjeća zašto. – Kad smo imali 10-11 godina, prozvali smo ga Kinđe. Nemam pojma zašto i kako, ali je taj nadimak dobio u Tuzli. Pristajao mu je i nije se bunio – kaže Berbić.

Veliki čovjek

Berbić svog prijatelja opisuje kao velikog čovjeka. Kaže da Delibašić nikada nije bio previše pričljiv, ali je bio krajnje iskren. – Mirza je postao veliki svjetski košarkaš, ali je najbitnije da je bio izvanredan čovjek. Sportista se može napraviti, utrenirati… ali ljudska veličina se ne može naučiti niti duplirati – ističe Berbić.

(Edin MUHAREMAGIĆ/Dnevni avaz)