Mario Marjanović: Trenirali smo da postanemo prvaci i to nam se na kraju isplatilo

  • 29/09/2021

Kada voliš ono što radiš onda ništa nije teško pa nas tako uspjeh pionirske selekcije OKK Sloboda ne iznenađuje budući da je njihov trener veliki zaljubljenik u košarku. Mario Marjanović, nekada igrač, a sada trener u košarkaškom Klubu Sloboda objedinio je pionirsko zlato prvaka Bosne i Hercegovine kao igrač i kao trener. Nakon što su se utisci malo slegli, trener Marjanović za službenu stranicu Kluba odlučio je podijeliti nešto više detalja o svojoj karijeri, kako trenerskoj tako i igračkoj, o dječacima koje trenira i način rada kao i o planovima u budućnosti.

“Mario kao igrač” je prvi dio razgovora u kojem trener pionirske selekcije ističe pionirsko zlato 2003., juniorsko zlato 2006. te juniorsku bronzu 2007. godine kao najbitnija dostignuća i opisuje određene događaje iz tog perioda.

“Prije svega, kada govorimo o prošlim vremenima teško je sjetiti se svih imena pa bih volio da mi pojedinci ne zamjere ako ih ne spomenem. Ono po čemu pamtim pionirsko zlato jeste da nas je tada vodio moj trener, a sada kolega, Nenad Ćuk i ta ekipa imala je posebnu povezanost. Finale se igralo u Tuzli protiv Kengura i nama je bio imperativ osvojiti prvo mjesto što smo na kraju i učinili. Zanimljivost te generacije jeste da nas je nekoliko igrača završilo u trenerskim vodama kao što su Haris Pašić, Mirza Oštraković, ja…”

“Kada govorimo o juniorskom zlatu, tu će svi fanovi Slobode ekipu prepoznati prema nadimcima budući da sam ja bio jedan od mlađih članova uz Kikana, Nerku, Džambu i ostalu ekipu. Pamtim tu godinu po tome što sam imao bitnu ulogu u rosteru iako sam bio mlađi. Finalni turnir je bio protiv Bosne i Širokog, a nakon pionirskog zlata donijeli smo u Tuzlu i juniorsko.”

“Juniorska bronza je meni posebna po tome što sam bio kapiten tadašnje juniorske selekcije. U ekipi je bio moj suigrač i dugogodišnji prijatelj, danas reprezentativac BiH, Miralem Haliović i finale smo igrali u Širokom. Tamo smo imali nesretan splet okolnosti gdje smo na početku dobili Širokog i planirali napasti prvo mjesto, međutim izgubili smo od Radnika i konačnim zbirom na kraju završili treći, ali svejedno je to još jedan veliki uspjeh za naše selekcije.”

Ako bi podijelio svoj život kao knjigu, “Mario kao trener” bi sigurno bilo novo poglavlje u njegovoj životnoj priči. Marjanović je završio FTOS u Tuzli, a kao trener u Klubu radi od 2009. godine.

“Mario kao trener… najjednostavnije rečeno – vodio sam sve što se voditi može. Sve selekcije, školu košarke, od najmlađih do najstarijih kada je omladinski pogon u pitanju. Naravno, niko se nije naučen rodio pa su moj neiscrpan izvor informacija kada je košarka u pitanju bili treneri Ćuk, Iličković, Sakić, Umljenović i mnogi drugi, ali njih bi nekako izdvojio kao najzaslužnije za moj rad.”

“Kod svih generacija postoji nešto specifično, posebno kada ste trener. Kao igrač navodite uspjehe, a kao trener jednostavno simpatišete neku generaciju zbog timskog duha, karaktera i slično. Takva je bila generacija 00/01 koja nije imala sreće na državnom prvenstvu, ali su odigrali jak turnir u Čitluku gdje su osvojili prvo mjesto u teškoj konkurenciji protiv Igokee, Zrinjskog, Šibenika, Širokog… Kapiten te selekcije bio je Armin Subašić, najbolji igrač turnira Nedim Omerović, a najbolji odbrambeni igrač Haris Andelija.”

“Ta djeca su mene gradila kao trenera i mislim da je red spomenuti dvije generacije koje su mi posebno ostale u sjećanju. Prva je već spomenuta 00/01 gdje su pored spomenutih Sube, Nede i Harija, opet ćemo nadimcima, bili još Dedaja, Guta, Emad, Belma, Bekta i ostali. S druge strane, generacija 02/03 je također uzela posebno mjesto u mom srcu i njih je predvodio kapiten Ćiza sa ostatkom klape, a to su Ćusta, Malohodža, Gana, Beša, Đoza, Krajina, Alem i ostali. Opet kažem, neka niko ne zamjeri, toliko je lijepih trenutaka i kvalitetnih momaka da jednostavno ne možemo sve pobrojati.”

“Armin i ekipa” je nešto što po završetku finalnog turnira u Tuzli čujemo jako često. Korlatović je kapiten Marjanovićeve selekcije i nosioc igre te jedan od najzaslužnijih za titulu prvaka BiH, ali trener je jednako očaran i ostali momcima koji čine zlatnu generaciju.

“Najvažnija činjenica jeste da su sva djeca zlatne generacije djeca iz škole košarke OKK Sloboda. Specifičnu hemiju imamo od početka sezone, odmah po prvom susretu sam im rekao da treniramo da budemo prvaci i na kraju smo to i ostvarili. Pripreme su trajale cijelu godinu, preko ljeta nije bilo odmora. Bili smo prvaci RKS-a Tuzla i nakon toga smo u finalu Sistema “A” doživjeli prvi pad budući da smo se kvalifikovali kao treći nakon dva poraza. Tu smo izgubili od ekipe Never Stop iz Donjeg Vakufa koju smo kasnije savladali na finalnom turniru i na taj način pokazali karakter ekipe.”

“Kada je riječ o ekipi, to su zlatna djeca u svakom smislu. Svako od njih je podjednako zaslužan za ovaj uspjeh svojim radom i zalaganjem. Činjenica je da se individualna statistika kakvu je Armin Korlatović zabilježio na finalnom turniru ne pamti. Ponajbolji učinak u historiji ovih završnica i njegov kvalitet koji je neupitan. Najvažnije od svega je da Armin ima dobre radne navike, odličan je učenik, jako dobro odgojen, a za košarku ima sjajne genetske predispozicije kada uzmemo u obzir sportske karijere njegovih roditelja.”

Ono što se svi slažu nakon titule prvaka jeste da ovakav uspjeh nije moguć bez velike doze posvećenosti i odricanja. Podsjetimo, Mario je brižan suprug i divan tata male kćerke, ali i pored toga svojoj drugoj, crveno-crnoj, porodici uspije odvojiti dovoljno vremena.

“Još od malih nogu ta ljubav se rodi i onda ništa nije teško. Prvi nastavnik tjelesnog i prvi kontakt sa košarkaškom loptom početak su priče. Dolazak u selekciju, prvi treneri, mamina podrška… kada sve to objedinim onda to pravi neraskidivu vezu sa košarkom. Kao što me moja porodica gura naprijed danas, tako je bilo od samog početka jer su moji bližnji prepoznali koliko mi to što radim radim sa ovim dječacima znači.”

“Moram istaći i trenere u Klubu kao i cijeli kolektiv koji su vjetar u leđa i uvijek tu da pomognu. Iz dana u dan se trudimo da napredujemo što više, imamo određeni spoj mladosti i iskustva s kojim pokušavamo od djece napraviti kako kvalitetne košarkaše, jednako tako i kvalitetne ljude. U tome nerijetko imam pomoć i od aktivnih igrača, mojih prijatelja pa tako moram spomenuti Miralema Halilovića koji je bio na treninzima novih pionirskih šampiona, ali i Elmedina Kikanovića koji je dječacima prije turnira poslao motivirajuću video poruku.”

Trener Mario Marjanović “odškrinuo” je vrata svog života za sve one koji su uspjeh tuzlanskih dječaka doživjeli kao svoj te za sve one koji su se pronašli u uspjehu tuzlanskog trenera kojem košarka igra veliku ulogu u životu.

Prije završnog pozdrava, “Mario za kraj” poručuje: “Ne trebamo nikada odustajati od svojih snova, uvijek moramo težiti ka onome što smo zacrtali. Ako dovoljno jako vjerujete u nešto onda to morate ostvariti. Ovim putem bi iskoristio priliku da pozovem sve one koji žele trenirati košarku da se upišu u našu školu košarke koja redovno vrši upis nove djece i da tako nastavimo sa ovim sjajnim uspjesima i možda dobijemo neke nove Armine, Eldare, Omare i ostale šampione”, zaključio je trener pionira Slobode.

OKK Sloboda